silence is complicity
Ambient Palestine
Today in Palestine
Brojač posjeta
394156
Blog
ponedjeljak, ožujak 19, 2007
Izraelska borba za mir je iskrena. U stvari, Izrael želi živjeti u miru, ne samo sa svojim susjedima, već također i s vlastitim palestinskim građanima, te s Palestincima čiju zemlju silom drži pod vojnom okupacijom. ... Jedina stvar koju je Izrael oduvijek tražio, i koja je i dalje uvjet da prekine ratovati s Palestincima i svojim arapskim susjedima, je da svi priznaju pravo Izraela da bude rasistička država koja zakonski diskriminira Palestince i ostale Arape i jamči diferencijalna zakonska prava i privilegije vlastitim židovskim građanima i svim Židovima diljem svijeta. Otpor koji palestinski narod i ostali Arapi pružaju pravu Izraela da bude rasistička država je ono što i dalje predstavlja prepreku koja Izrael odvaja od mira za koji se već desetljećima predano bori. ...

Izrael je voljan učiniti bilo što kako bi Palestince i ostale Arape uvjerio da mu je potrebno i da zaslužuje pravo da bude rasistička država. Čak i u teoriji, i prije nego je počeo nastajati, cionistički kolonijalni projekt tražio je načine kojima bi mogao uvjeriti narod, čiju je zemlju htio ukrasti i protiv kojeg je htio uvesti diskriminaciju, da prihvati kao razumljivu njegovu potrebu da bude rasistička država. Sve što je Izrael tražio bilo je da Palestinci "priznaju njegovo pravo da postoji" kao rasistička država. Vojne metode ni u kom slučaju nisu bile jedino raspoloživo sredstvo uvjeravanja; bilo je i drugih, uključujući ekonomske i kulturalne poticaje. Cionizam je već u početku nekim Palestincima nudio novčane pogodnosti u slučaju da pristanu na njegov zahtjev da Izrael ima pravo da bude rasistička država. I doista, država Izrael i dalje to čini. Mnogi palestinski dužnosnici u Palestinskoj samoupravi i PLO-u prihvatili su brojne financijske poticaje koji su im bili ponuđeni kako bi priznali ovu ključnu izraelsku potrebu. Oni među Palestincima, koji se, na žalost, i dalje opiru, zbog svoje su upornosti kažnjeni ekonomskim gušenjem i izgladnjivanjem uz redovita bombardiranja i napade, te međunarodnom izolacijom. Ove metode uvjeravanja, nada se Izrael, konačno će tvrdoglavo stanovništvo uvjeriti da priznaju izrazito jaku potrebu Izraela da bude rasistička država. Konačno, izraelski rasizam manifestira se samo na izraelskoj zastavi, nacionalnoj himni, i hrpi zakona neophodnoj da bi se zaštitila židovska privilegiranost, uključujući Zakon o povratku (Law of Return, 1950), Zakon o vlasništvu odsutnih osoba (Law of Absentee Property, 1950), Zakon o državnom vlasništvu (Law of the State's Property, 1951), Zakon o državljanstvu (Law of Citizenship, 1952), Zakon o statusu (Status Law, 1952), Zakon o upravljanju izraelskom zemljom (Israel Lands Administration Law, 1960), Zakon o gradnji (Construction and Building Law, 1965) i privremeni zakon iz 2002. kojim se zabranjuje brak između Izraelaca i Palestinaca s okupiranih područja.

Pogledajmo sada prvo razloge zašto Izrael i cionisti moraju osigurati da Izrael zakonski ostane rasistička zemlja i zašto ta zemlja zaslužuje da ima to pravo. ...

Židovi su uvijek ugroženi diljem svijeta; jedino u državi u kojoj su kao rasa i vjera privilegirani mogu biti sigurni od ugnjetavanja nežidova i jedino tamo se mogu uspješno razvijati. Da Izrael ukine svoje rasističke zakone i simbole i postane nerasistička demokratska država, Židovi više ne bi bili većina već, kao i Židovi u dijaspori, manjina u nežidovskoj državi. ...

U prosincu 2000. Institut za politiku i strategiju pri Interdisciplinarnom centru Herzliya u Izraelu održao je prvu od niza planiranih godišnjih konferencija koje se bave snagom i sigurnošću Izraela, posebno što se tiče održavanja židovske demografske većine. ... "Visoka natalna stopa [izraelskih Arapa] dovodi u pitanje budućnost Izraela kao židovske države ... "

Izvješće potvrđuje da "oni koji podržavaju održanje Izraela... kao židovske države za židovski narod ... čine većinu među židovskim građanima Izraela." To naravno znači da će se zadržati svi rasistički zakoni koji jamče židovski karakter Izraela. ...

Židovi su nositelji zapadne civilizacije i predstavljaju azijsku postaju koja brani i zapadnu civilizaciju i ekonomske i političke interese od orijentalnog terorizma i barbarizma. Kad bi Izrael prestao biti rasistička država, njegovo arapsko stanovništvo bi potkopalo njegovu predanost zapadnoj civilizaciji i obranu zapadnih ekonomskih i političkih interesa, a sami Židovi bi se možda pretvorili u levantinski barbarski narod. Ben Gurion je jednom rekao: "Ne želimo da Izraelci postanu Arapi. Naša je dužnost da se borimo protiv levantskog duha koji kvari pojedince i društva, i da održimo autentične židovske vrijednosti koje su se kristalizirale u [europskoj] dijaspori." ... Nedavno je izraelski ambasador u Australiji naglasio: "Nalazimo se u Aziji, ali nemamo obilježja Azijaca. Nemamo žutu kožu ni kose oči. U Aziji prevladava žuta rasa. U Australiji i Izraelu ne – mi smo u osnovi bijela rasa."

Bog je tu zemlju dao Židovima i rekao im da se čuvaju nežidova koji ih mrze. Kad bi Izrael prestao biti židovska država riskirali bismo da se suprotstavimo samom Bogu. Ovaj stav ne podupiru samo židovski i kršćanski fundamentalisti, već i sekularni cionsiti (židovi i kršćani podjednako). Ben Gurion je, kao i Bill Clinton i George W. Bush, razumio: "Bog je tu zemlju obećao nama."

Važno je naglasiti da je ova cionistička logika u potpunosti ispravna ako se prihvati teza o židovskoj posebnosti. Sjetimo se da cionisti i Izrael jako paze da ne poopćuju načela koja opravdavaju potrebu Izraela da bude rasistička država, već žestoko zagovaraju to pravo Izraela kao iznimno načelo. Istina je da su i drugi narodi u povijesti bili i jesu ugnjetavani, ali Židovi su ugnjetavaniji. Istina je da je kulturno i fizičko postojanje i drugih naroda bilo i jest ugroženo, ali kulturno i fizičko postojanje Židova je ugroženije. Ova jednadžba je ključna za odgovor na pitanje zašto svijet, a posebno Palestinci, moraju priznati da Izrael treba i zaslužuje imati pravo da bude rasistička država. Ukoliko Palestinci, ili bilo tko drugi, odbaci ovu logiku, oni zasigurno žele uništiti židovski narod u fizičkom i kulturalnom smislu, da sad ne spominjemo da se time ujedno i suprotstavljaju židovsko-kršćanskom Bogu.

Istina je da se palestinski i arapski vođe nisu dali lako uvjeriti u ove posebne potrebe koje ima Izrael; da su bila potrebna desetljeća istrajnih napora s izraelske strane da ih se u to uvjeri, posebno pomoću "vojnih" sredstava. Tijekom posljednjih tri desetljeća počeli su pokazivati znakove da prihvaćaju tu logiku. Tu je promjenu 1977. inaugurirao Anwar El-Sadat, no Yasseru Arafatu trebalo je duže da prizna potrebe Izraela. No, Izrael je ostao strpljiv i postao inovativniji što se instrumenata uvjeravanja tiče, posebno na vojnom području. Kad je Arafat došao k sebi i potpisao Sporazume iz Osla 1993, konačno je priznao Izraelu pravo da bude rasistička država i da zakonski diskriminira protiv svojih palestinskih građana. Zbog tog zakašnjelog priznanja, velikodušni je Izrael, koji je i dalje želio mir, odlučio da s njim pregovara. Arafat se ipak i dalje opirao u vezi nekih pitanja. Jer Arafat se nadao da će njegovo priznanje potrebe Izraela da bude rasistička zemlja unutar Izraela zauzvrat uroditi okončanjem rasističkog aparthejdskog sustava koji je Izrael uveo na okupiranim područjima. No, radilo se o nesporazumu s Arafatove strane. Tijekom maratnoskih rasprava koje su trajale 7 godina izraelski vođe objasnili su Arafatu i njegovom višem mirovnom pregovaraču Mahmoudu Abbasu da potrebe Izraela nisu ograničene samo na nametanje rasističkih zakona unutar Izraela, već da se ti zakoni moraju proširiti i na okupirana područja. Iznenađuje da Arafat nije bio zadovoljan s bantustanima koje su se Izraelci ponudili dodijeliti palestinskom narodu na Zapadnoj Obali i u Gazi, a koji bi se nalazili oko židovskih kolonijalnih naselja koja je Bog zajamčio Židovima. Pozvali su tada Sjedinjene Države da uvjere popustljivog vođu da rješenje s bantustanima nije loše. I doista, podjednako časni suradnici kao i Arafat od takvih su ustupaka profitirali, poput Mangosuthoa Gatcha Buthelezija u aparthejdskoj Južnoj Africi. Nije sramota to prihvatiti, ustrajao je predsjednik Clinton u Camp Davidu u ljeto 2000. I dok su Abbasa odmah uvjerili, Arafat se nije mogao odlučiti.

Istina je da je 2002. Arafat još malo popustio i ponovo potvrdio svoje priznanje potrebe Izraela da ima rasističke zakone u Izraelu, kad je odustao od prava na povratak 6 milijuna protjeranih Palestinaca, kojima je, kroz izraelski rasistički zakon o povratku, zabranjen povratak u njihovu domovinu iz koje ih je Izrael protjerao, dok židovski građani bilo koje druge zemlje automatski dobivaju državljanstvo, iako ih većina Izrael nikad prije nije vidjela. U uvodniku u New York Timesu Arafat je izjavio: "Razumijemo zabrinutost Izraela što se demografije tiče i razumijemo da pravo na povratak palestinskih izbjeglica, koje im je zajamčeno međunarodnim pravom i rezolucijom UN-a broj 194, mora biti primjenjeno na način koji uzima u obzir tu zabrinutost."... ... No to nije bilo dovoljno, budući da Arafat nije dopustio da ga uvjere da Izrael također ima potrebu uspostaviti svoj rasistički aparthejd na okupiranim područjima. Jedino što je Izraelu preostalo bilo je izolirati Arafata, držati ga u kućnom pritvoru, te ga na kraju možda i otrovati.

No, predsjednik Abbas mnogo je naučio iz pogrešaka svog prethodnika, te se pokazao otvorenijim prema izraelskim argumentima za izrazito snažnu potrebu Izraela da na Zapadnoj Obali i u Gazi uspostavi rasistički aparthejdski sustav i da Palestinci moraju također priznati legitimitet tog aparthejda kao preduvjet za mir. Abbas nije bio jedini obmanuti palestinski vođa. Nekoliko drugih palestinskih vođa bili su u to toliko uvjereni da su čak ponudili da pomognu oko izgradnje infrastrukture za izraelski aparthejd opskrbljujući Izrael cementom potrebnim za izgradnju isključivo židovskih kolonija i aparthejdskog Zida.

Problem je sada bio Hamas koji je, iako je bio voljan priznati Izrael, i dalje odbijao priznati posebne potrebe Izraela da bude rasistička država unutar Zelene linije i da uspostavi aparthejdski sustav na okupiranim područjima. Zato je prošli mjesec u svetom gradu Mekki na scenu stupila Saudijska Arabija. Gdje bi se drugdje, razmišljali su Saudijci, mogao postići dogovor kojim vodstvo žrtava izraelskog rasizma i ugnjetavanja svečano priseže da priznaje posebnu potrebu svog ugnjetavača da ih ugnjetava? Hamas se opire formuli koju Fatah podržava već pet godina, to jest tom "presudnom" priznanju. Hamas je izjavio da je najviše što može učiniti "poštivanje" prošlih sporazuma koje je Palestinska samouprava potpisala s Izraelom i koji priznaju da Izrael ima potrebu da bude rasistička država. No, to je, inzistiraju Izrael i Sjedinjene Države, nedovoljno i Palestinci će i dalje biti izolirani usprkos Hamasovom "poštivanju" prava Izraela da bude rasistička država. Što se tiče Izraela i SAD-a, preduvijet za mir je da i Hamas i Fatah priznaju i obvežu se na pravo Izraela na aparthejd unutar Zelene linije, te nametanje aparthejda na Zapadnoj Obali i Gazi. Bez toga neće biti dogovora.

Sastanak između Condie Rice, Ehuda Olmerta i uzvišenog predsjednika Palestinske samouprave Abbasa prošao je tako da je Olmert Abbasa ispitivao koliko je ostao predan potrebi Izraela da nametne aparthejd na okupiranim područjima. Na istoj osnovi održan je još jedan manji sastanak prije nekoliko dana. Abbas se nadao da bi na ta dva sastanka mogao nagovoriti Izrael da završi svoje planove s bantustanima nad kojima Abbas želi vladati, ali Izrael se, razumljivo, osjećao nesigurno i bilo je potrebno da se uvjeri da je sam Abbas i dalje predan njegovom pravu da se najprije nametne aparthejd. U međuvremenu su pokrenuti "tajni" izraelsko-saudijski pregovori koji su Izrael ispunili nadom i očekivanjem da bi predstojeći sastanak Arapske lige u Riyadhu mogao ukinuti pravo palestinskih izbjeglica na povratak koje im jamči međunarodno pravo i time potvrditi nepovredivost prava Izraela da bude rasistička država koje mu jamči međunarodna diplomacija. Svi napori Izraela da se postigne mir mogli bi konačno uroditi plodom ako Arapi konačno pristanu na ono na što su međunarodni pregovarači već pristali.

Stoga treba biti jasno da, u međunarodnom kontekstu, sva postojeća rješenja onoga što se naziva palestinsko-izraelski "sukob" jamče potrebu Izraela da zadrži svoje rasističke zakone i svoja rasistička obilježja i osiguravaju njegovo pravo da nametne aparthejd na Zapadnoj Obali i u Gazi. Ono o čemu je Abbasu i Palestincima dopušteno pregovarati, i u čemu su palestinski narod i ostali Arapi pozvani da sudjeluju u okviru tih planiranih pregovora, su politička i ekonomska (ali ne i geografska) obilježja bantustana koje Izrael kani dodijeliti Palestincima na Zapadnoj Obali, te uvjeti opsade Velikog zatvora koji se zove Gaza i nekih manjih koji se nalaze na Zapadnoj Obali. Nemojte se zavaravati, Izrael će pregovarati jedino o tome, jer bi svaki dodatni pregovori zapravo predstavljali odustajanje od njegove rasističke vladavine.

Za nas, pak, koji inzistiramo da nikakvo rješenje nikada neće biti moguće tako dugo dok Izrael ne ukine svoje rasističke zakone, odbaci svoje rasističke simbole i otvori mogućnost budućnosti bez rasizma za Palestince i Židove u dekoloniziranoj binacionalnoj državi, Izrael i njegovi apologeti imaju spreman odgovor koji je iznova definirao značenje riječi antisemitizam. Antisemitizam više nije mržnja i diskriminacija prema Židovima kao vjerskoj ili etničkoj skupini; u eri cionizma, kažu nam, antisemitizam se pretvorio u nešto podmuklije. Danas Izrael i njegovi zapadnjački pristaše inzistiraju da se genocidalni antisemitizam u najvećem dijelu sastoji od svakog pokušaja da se ukine i odbije podržati apsolutno pravo Izraela da bude rasistička židovska država.

Ovo je djelomičan prijevod članka Israel's right to be racist Josepha Massada, profesora moderne arapske politike i intelektualne povijesti na Sveučilištu Columbia u New Yorku.
freepalestine @ 15:42 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Izdvojeno
Index.hr
Nema zapisa.