silence is complicity
Ambient Palestine
Today in Palestine
Brojač posjeta
387529
Blog
utorak, siječanj 23, 2007
Ovaj članak napisao je Ilan Pappe, izraelski povjesničar i profesor političkih znanosti sa Sveučilišta u Haifi. Članak sadrži odlomke iz njegove najnovije knjige Etničko čišćenje u Palestini (The Ethnic Cleansing of Palestine, Oneworld Publications, Oxford, England) i stavlja naglasak na sistematske pripreme za protjerivanje više od 750 000 Palestinaca s područja koje je 1948. godine postalo država Izrael, a posebno na projekt "Village Files" (Spisi o selima) (1940-1947) koji je uključivao sistematsko prikupljanje karti i podataka o svakom arapskom selu, te razradu -- pod vodstvom unutarnjeg kruga od oko desetak ljudi predvođenih Davidom Ben-Gurionom – niza vojnih planova koji su kulminirali Planom Dalet, a prema kojem se vodio rat iz 1948. Jedan od glavnih autorovih ciljeva je dokazati da je umjesto paradigme rata kao osnovu znanstvenog istraživanja i javne rasprave potrebno uzeti paradigmu etničkog čišćenja.

Ilan Pappe je autor brojnih knjiga, uključujući The Making of the Arab-Israeli Conflict, 1947–1951 (I.B. Tauris, 1994) i A History of Modern Palestine: One Land, Two Peoples (Cambridge University Press, 2004).
*****


ETNIČKO ČIŠĆENJE U PALESTINI 1948
Ilan Pappe


BILO JE HLADNO POSLIJEPODNE TE SRIJEDE 10. ožujka 1948. kad je skupina od 11 ljudi, cionističkih vođa i mladih židovskih časnika, dovršila plan etničkog čišćenja Palestine. Te večeri, poslane su naredbe jedinicama na terenu da se pripreme za sistematsko protjerivanje Palestinaca iz velikog dijela Palestine. Naredbe su sadržavale detaljan opis metoda za prisilno istjerivanje stanovništva: zastrašivanje, opsade i bombardiranje sela i naseljenih središta; paljenje domova, imovine i dobara; izbacivanje stanara i uništavanje domova; i, konačno, postavljanje mina u ruševine kako se izbačeni stanari uništenih domova ne bi vratili. Svaka je jedinica dobila svoj popis sa selima i četvrtima koje su trebali obraditi. Plan D (Dalet na hebrejskom) bilo je tajno ime ove četvrte i posljednje verzije prijašnjih planova koji su se ticali sudbine domaćeg stanovništva u Palestini. Prijašnja tri plana nejasno su ocrtavali što cionističko vodstvo namjerava učiniti s tolikim Palestincima na zemlji koju je židovski nacionalni pokret želio prisvojiti. Ova posljednja verzija jasno i nedvosmisleno pokazuje: Palestinci su morali otići.

Plan, koji obuhvaća i ruralne i urbane dijelove Palestine, bio je neizbježan rezultat cionističkih ideoloških težnji za isključivim židovskim prisustvom u Palestini i reakcija na razvoj događaja na terenu nakon što je Velika Britanija u veljači 1947. odlučila okončati svoju vladavinu u Palestini i taj problem prebaciti na Ujedinjene Narode. Sukobi s lokalnim palestinskim milicijama, posebno nakon rezolucije UN-a o podjeli Palestine u studenom 1947, pružile su savršeno okruženje i izgovor da se provede ideološka vizija etnički očišćene Palestine.

Nakon što je Plan dovršen, izvršenje misije trajalo je 6 mjeseci. Po njenom završetku više od polovice domaćeg stanovništva Palestine, više od 750 000 ljudi, protjerano je sa svojih ognjišta, 531 selo je uništeno, a 11 urbanih četvrti je ispražnjeno. Plan o kojem se odlučivalo 10. ožujka 1948, a nadasve njegova sustavna provedba u mjesecima koji su uslijedili, jasan su primjer operacije etničkog čišćenja.

[...]


PRIPREMANJE TERENA

Čak i u rijetkim slučajevima kad se priznaje izraelska odgovornost za nestanak polovice arapskog stanovništva Palestine (službena vladina verzija i dalje odbija prihvatiti bilo kakvu odgovornost, i inzistira da je lokalno stanovništvo "dobrovoljno" napustilo teritorij), uobičajeno objašnjenje je da je njihov bijeg nesretna, ali neizbježna nuspojava rata. No, ono što se dogodilo u Palestini ni u kojem slučaju nije bila nenamjerna posljedica, slučajnost, pa čak ni "čudo", kako je kasnije proglasio prvi izraelski predsjednik Chaim Weitzmann , već je to bio rezultat dugotrajnog i pažljivog planiranja.

Kako su znanstvenici kasnije otkrili, mogućnosti da Židovi u budućnosti preuzmu Palestinu i protjerivanje autohtonog Palestinskog stanovništva prisutni su u zapisima utemeljitelja Cionizma. No, cionistički vođe su tek potkraj 1930-tih počeli svoju apstraktnu viziju židovske isključivosti pretvarati u konkretnije planove. [...] geografski prostor koji je [židovski nacionalni] pokret želio zaposjesti mijenjao se ovisno o okolnostima i povoljnim prilikama, no glavni cilj ostao je isti: stvaranje čiste židovske države u Palestini, koja će biti sigurno sklonište za Židove, ali i kolijevka novog židovskog nacionalizma. A ta je država morala biti isključivo židovska, ne samo po svojoj društveno-političkoj strukturi, već i po svom etničkom sastavu.

Iz međusobnih razgovora, dnevnika i privatne korespondencije najvišeg vodstva vidljivo je da su čelnici bili vrlo dobro upoznati s implikacijama te isključivosti. Ben-Gurion npr. 1937. piše u pismu svom sinu: "Arapi će morati otići, ali potrebno je da se to dogodi u prikladnom trenutku, kao npr. za vrijeme rata." [...]

Cionistički pokret pod vodstvom Ben-Guriona nije gubio vrijeme i pripremao se za slučaj da će zemlju morati osvajati silom ukoliko je ne bi uspjeli dobiti diplomatskim putem. Te su pripreme uključivale stvaranje učinkovite vojne organizacije i pronalaženje izvora većih financijskih sredstvava (koja su tražili od židovske dijaspore). [...]

Glavna paravojna organizacija židovske zajednice u Palestini osnovana je 1920. prvenstveno kako bi branila židovske kolonije izgrađene između palestinskih sela. Zahvaljujući podršci britanskih časnika, ta je organizacija prerasla u vojnu silu koja je uspjela provesti planove cionističkog vojnog osvajanja Palestine i etničkog čišćenja tamošnjeg autohtonog stanovništva. Posebna zasluga za ovaj preobražaj pripada britanskom časniku Ordeu Wingateu. Upravo je on pridonio tome da cionistički čelnici shvate da je ideja o židovskoj državi usko povezana s militarizmom i vojskom, ne samo kako bi se zaštitio sve veći broj židovskih kolonija u Palestini već i – a što je presudnije – stoga što će agresija učinkovito odvratiti eventualni otpor lokalnog stanovništva. Wingate je također pripadnike Hagane priključio pripadnicima britanskih snaga tijekom Arapskog ustanka (1936-39) i omogućio Židovima da vježbaju taktike kojima ih je učio u ruralnim područjima te da nauče što podrazumijeva "kaznena misija" u arapsko selo. Hagana je vrijedno vojno iskustvo stekla i u drugom svjetskom ratu budući da se dosta njenih pripadnika doborovoljno javilo i borilo na britanskoj strani. Oni koji su ostali u Palestini nastavili su nadzirati i infiltrirati se u otprilike 1200 palestinskih sela koja su se na tom području nalazila stotinama godina.


SPISI O SELIMA

U napadima na arapska sela i kaznenim racijama cionisti su stekli iskustvo, no to nije bilo dovoljno; ono što je bilo potrebno bilo je sustavno planiranje. 1940. godine Ben-Zion Luria, mladi povjesničar s Hebrejskog sveučilišta, zaposlen u obrazovnom odjelu Židovske agencije (Jewish Agency), cionističkog upravnog tijela u Palestini, ponudio je važan prijedlog. On je ukazao na korisnost detaljnog registra svih arapskih sela i predložio da Židovski nacionalni fond (Jewish National Fund – JNF) sastavi takav popis. ...

Osnovan 1901. na petom Cionističkom kongresu, Židovski nacionalni fond (JNF) bio je glavno sredstvo u kolonizaciji Palestine. Ovu je agenciju cionistički pokret koristio kako bi kupio palestinsku zemlju na koju je potom naseljavao židovske imigrante, pokrenuvši tako cionizaciju Palestine tijekom godina britanskog mandata. Od samog početka, fond je zamišljen kao "čuvar" zemlje koje su se u Palestini domogli cionisti, a zemlju čuva za židovski narod. Ovu je ulogu Židovski nacionalni fond zadržao i nakon nastanka Izraela, te se uz svoj prvobitni zadatak posvetio i nekim drugim misijama.

Unatoč velikim naporima koje je ulagao, JNF nije ni izbliza postigao svoje ciljeve što se tiče zaposjedanja zemlje. Raspoloživa financijska sredstva bila su ograničena, palestinski otpor žestok, a Britanija je postrožila svoju politiku. Rezultat svega toga bio je da je do kraja britanskog mandata u Palestini 1948. cionistički pokret uspio kupiti tek 5,8 % zemlje u Palestini. Stoga se Yossef Weitz, voditelj Odjela za naseljavanje u JNF-u i vodeći cionistički kolonijalist, oduševio kad je čuo za Lurijine Spise o selima, i odmah predložio da oni postanu "nacionalni projekt".

Svi sudionici postali su vatreni zagovarači te zamisli. Yitzhak Ben-Zvi, povjesničar i istaknuti član cionističkog vodstva (koji je kasnije postao drugi izraelski predsjednik) pisao je Mosheu Shertocku, voditelju političkog odjela u Židovskoj agenciji (koji je kasnije postao izraelski premijer), da osim topografskog bilježenja položaja i izgleda sela, projekt mora uključivati i prikaz "hebrejskog podrijetla" svakog sela. Nadalje, Hagani je bilo važno da zna koja su sela relativno novija, budući da su neka sagrađena "tek" za vrijeme egipatske okupacije Palestine 1830-ih godina.

No, glavni poduhvat bila je izrada karti sela, te je u tu svrhu unovačen topograf s Hebrejskog sveučilišta koji je radio u Odjelu za kartografiju u vladi britanskog mandata. ... Najbolji profesionalni fotografi također su pozvani da se priključe ovoj inicijativi. Unovačeni su i Yitzhak Shefer iz Tel Aviva i Margot Sadeh, supruga Yitzhaka Sadeha, zapovjednika Palmaha (specijalnih postrojbi Hagane). Filmski laboratorij nalazio se u Margotinoj kući, a tvrtka za navodnjavanje bila mu je paravan. ... 1947. cijeli se ovaj kartografski odjel preselio u glavni stožer Hagane u Tel Avivu.

Konačni rezultat zajedničkih topografskih i orijentalističkih napora bila je bogata građa detaljnih spisa postupno izrađenih za svako od palestinskih sela. Potkraj 1940-tih "arhiva" je bila gotovo potpuna. Precizni detalji bilježili su se o topografskoj lokaciji svakog sela, pristupnim cestama, kvaliteti zemlje, izvorima vode, glavnim izvorima prihoda, društveno-političkom sastavu sela, vjerskoj pripadnosti, imenima poglavara sela, povezanosti sela s drugim selima, pojedinačnoj dobi muškaraca (16-50) i brojnim drugim stvarima. Važna kategorija bio je pokazatelj "neprijateljstva" (prema cionističkom projektu, to jest) koji se određivao prema razini sudjelovanja sela u Arapskom ustanku 1936-39. Materijal je uključivao popis imena svih koji su bili upleteni u pobunu i popis obitelji koje su u sukobu s Britancima izgubile nekog od svojih članova. Posebna se pozornost pridavala ljudima za koje se tvrdilo da su ubili Židove. ...

[...]

Unovačenje Ezre Danina uvelike je povisilo razinu učinkovitosti obavijesnog rada i organizacije spisa o selima. Nakon 1943. spisi za svako selo uključuju detaljan opis domaćinstava, obrađenost zemlje, broj stabala na plantažama, kvalitetu svakog voćnjaka (čak i pojedinačnih voćaka!), prosječnu površinu zemlje u vlasništvu jedne obitelji, broj automobila, imena vlasnika trgovina, radnika u radionicama, imena obrtnika i njihovih vještina. Kasnije su dodane precizne pojedinosti o svakom klanu i njegovoj političkoj pripadnosti, društvenoj stratifikaciji između uglednika i običnih seljaka, te imena zaposlenika u javnim službama vlade britanskog mandata. ... 1945. pojavljuju se dodatni detalji, poput opisa seoskih džamija, imena njihovih imama (uz napomene npr. "on je običan čovjek"), pa čak i detaljni opisi unutrašnjosti domova dostojanstvenika. Nije iznenađujuće da su ti podaci, kako se približavao kraj britanske vladavine, postajali sve eksplicitnije orijentirani na vojnu komponentu: broj stražara u svakom selu (u većini sela ih uopće nije bilo) i količina te kvaliteta oružja kojim su seljani raspolagali (obično se radilo o zastarijelom oružju ili ga uopće nije bilo).

Danin je unovačio njemačkog Židova po imenu Yaacov Shimoni, koji će kasnije postati jedan od vodećih izraelskih orijentalista, i postavio ga da vodi "specijalne projekte" u selima, to se posebno odnosilo na nadziranje rada doušnika. ... S Daninom i Shimonijem radili su i Yehoshua Palmon i Tuvia Lishanski, koji su odigrali aktivnu ulogu u pripremi etničkog čišćenja Palestine. Lishanski je već 1940-ih organizirala kampanje nasilnog izbacivanja stanara sa zemlje koju je Židovski nacionalni fond kupio od prisutnih ili odsutnih vlasnika.

[...]

Posljednje osvježavanje podataka u spisima o selima provedeno je 1947. Bilo je usredotočeno na sastavljanje popisa "traženih" osoba u svakom selu. 1948. židovske trupe služile su se tim popisima za operacije potraga i uhićenja koje su provodile kad bi okupirale neko od sela. To jest, muškarci u selu bili bi postrojeni u red i oni čija imena su se nalazila na popisima bili bi identificirani, često od strane doušnika koji ih je sam bio prijavio kao tražene, no koji je sad preko glave imao platnenu vreću s rupama za oči kako ga ne bi prepoznali. Muškarci koji su na ovaj način izdvojeni iz reda često su bili strijeljani na licu mjesta. ... Spisi iz 1947. pokazuju da su sela od otprilike 1500 stanovnika obično imala po 20-30 takvih osumnjičenika. ...

Yigael Yadin sjeća se da je upravo to precizno i detaljno poznavanje svakog palestinskog sela omogućilo cionističkom vojnom zapovjedištvu da u studenom 1947. s pouzdanjem zaključi "da među palestinskim Arapima ne postoji nitko tko bi ih mogao dobro organizirati." Jedini ozbiljan problem predstavljali su Britanci: "Da nije bilo Britanaca, mogli smo arapsku pobunu [protivljenje UN-ovoj rezoluciji o podjeli Palestine iz 1947] ugušiti za mjesec dana."


PRIPREME ZA RAT

Kako se drugi svjetski rat bližio kraju, cionistički pokret stekao je mnogo jasniju opću predodžbu o tome kako da ostvari san o državi. Do tada je već bilo jasno da Palestinci nisu predstavljali stvarnu prepreku cionističkim planovima. Istina, još uvijek su činili veliku većinu u toj zemlji, te su kao takvi predstavljali demografski problem, no nisu bili nikakva vojna prijetnja. Ključni čimbenik bilo je to što su Britanci već u potpunosti uništili palestinsko vodstvo i obranu 1939. kad su ugušili arapski ustanak iz 1936-39, te su time cionističkom vodstvu dali dovoljno vremena da pripremi svoje slijedeće poteze. Cionističko vodstvo bilo je također svjesno mlake pozicije koje su arapske zemlje zauzimale po pitanju Palestine. Stoga, kad je opasnost od nacističke invazije Palestine uklonjena, cionistički vođe bili su svjesni da je jedina prepreka na putu da zauzmu zemlju britansko prisustvo.

... krajem rata, a posebno budući da je posljeratna laburistička vlada u Britaniji tražila demokratsko rješenje za Palestinu (što bi značilo propast cionističkog projekta budući da je 75% stanovništva bilo arapsko), postalo je jasno da Britanija mora otići. U Palestini je nakon rata ostalo oko 100 000 britanskih vojnika, koji su u zemlji s manje od 2 000 000 stanovnika predstavljali silu, čak i kad je Britanija smanjila broj trupa nakon židovskog terorističkog napada na hotel Kralja Davida. Zbog toga je Ben-Gurion zaključio da je bolje prihvatiti manje od 100% onoga što se 1942. tražilo Biltmore programom i da bi i malo manja država dostajala kako bi cionistički pokret ostvario svoje snove i ambicije.

O ovom je pitanju pokret raspravljao posljednjih dana mjeseca kolovoza 1946. kad je Ben-Gurion okupio vodstvo cionističkog pokreta u hotelu Royal Monsue u Parizu. Ben-Gurion je skupu rekao da je 80 do 90 posto mandata Palestine dovoljno da se stvori država, uz uvjet da se osigura premoć Židova. "Tražit ćemo velik komad Palestine" rekao je prisutnima. Nekoliko mjeseci kasnije Židovska agencija prevela je Ben-Gurionove riječi "velik komad Palestine" u kartu koja je podijeljena svima koje se smatralo važnima u odlučivanju o budućnosti Palestine. Zanimljivo je da se karta Židovske agencije, koja je prikazivala veći teritorij od karte koju je UN predložio 1947, skoro do posljednje točke podudara s kartom Izraela koja je nastala kao rezultat sukoba 1948-49: odnosno kartom Izraela prije 1967, to jest, karta prikazuje Palestinu bez Zapadne Obale i Pojasa Gaze.

Glavno pitanje na dnevnom redu cionista 1946, borba protiv Britanaca, rješilo se kad su Britanci u veljači 1947. odlučili napustiti Palestinu i prebaciti taj problem na UN. ...

Ben-Gurion je već do kraja 1946, i prije britanske odluke, shvatio da Britanci odlaze, te je zajedno s pomoćnicima počeo razrađivati opću strategiju koja bi se mogla provesti protiv palestinskog stanovništva čim Britanci odu. Ta je strategija postala Plan C, ili Gimel na hebrejskom. Plan C bio je revidirana verzija dva prijašnja plana. Plan A još se nazivao i "Elimelechov plan" po Elimelechu Avniru, zapovjedniku Hagane u Tel Avivu, koji je 1937, na Ben-Gurionov zahtjev, sastavio upute za zauzimanje Palestine u slučaju britanskog povlačenja. Plan B sastavljen je 1946. Ubrzo nakon toga ta su dva plana spojena u Plan C.

Poput planova A i B, cilj Plana C bio je pripremiti vojne snage židovske zajednice za ofenzivne kampanje koje će se voditi protiv ruralnih i urbanih dijelova Palestine nakon odlaska Britanaca. Svrha takvih akcija bila bi da se palestinskog stanovništvo "odvrati" od napada na židovska naselja i odmazda za napade na židovske kuće, ceste i prometna sredstva. U Planu C jasno je ispisano što bi kaznene akcije ove vrste trebale podrazumijevati:

Napadi na političko vodstvo.
Napadi na huškače i one koji im pružaju financijsku podršku.
Napadi na Arape koji su djelovali protiv Židova.
Napadi na više arapske časnike i dužnosnike [iz mandatnog sistema]
Nanijeti štetu palestinskom prometu.
Oštetiti izvore sredstava za život i vitalne ekonomske mete (bunare s vodom, mlinove, itd.).
Napadi na sela, četvrti koji bi mogli biti od pomoći pri budućim napadima.
Napadi na klubove, kavane, okupljališta, itd.

U Planu C navodi se da se podaci potrebni za uspješnu provedbu ovih akcija mogu pronaći u spisima o selima: popisi vođa, aktivista, "potencijalnih ljudskih meta", precizan raspored i izgled sela, i tako dalje.

Međutim, ovaj plan nije sadržavao operativne podrobnosti, te je za nekoliko mjeseci izrađen novi plan, Plan D (Dalet). Ovaj je plan zapečatio sudbinu Palestinaca koji su se nalazili na teritoriju koji su cionistički vođe zamislili da bude teritorij buduće židovske države. Za razliku od Plana C, ovaj je plan sadržavao direktne bilješke kako o geografskim parametrima buduće židovske države (onih 78% prikazanih na karti Židovske agencije iz 1946.) tako i o sudbini jednog milijuna Palestinaca koji su živjeli na tom prostoru:
Te se operacije mogu provesti na slijedeći način: bilo uništavanjem sela (njihovim paljenjem, dizanjem u zrak, te miniranjem preostalih ruševina) i posebno onih naseljenih središta koja je teško trajno nadzirati; bilo pokretanjem operacija češljanja i nadzora prema slijedećim naputcima: opkoliti sela, izvršiti pretrese u njima. U slučaju pružanja otpora, naoružane snage treba uništiti, a stanovništvo protjerati izvan granica države.

Niti jedno selo smješteno unutar područja za koje su planirane operacije nije bilo izuzeto od ovih naredbi, bilo zbog svog položaja, bilo stoga što se očekivalo da će pružati otpor. To je bio veliki plan za protjerivanje stanovnika iz svih sela ruralne Palestine. Slične upute izdane su za akcije usmjerene protiv palestinskih urbanih središta.

Naredbe koje su stizale do jedinica na terenu bile su određenije. Zemlja je bila podjeljena na zone prema broju brigada, pri čemu su 4 prvobitne brigade Hagane pretvorene u 12 brigada, kako bi se olakšala provedba plana. Zapovjednik svake brigade dobio je popis sela ili četvrti u svojoj zoni koje je morao okupirati, uništiti, a njihove stanovnike protjerati, sve to uz točne datume. Neki zapovjednici prerevno su izvršavali naredbe, dodajući nove lokacije kako su operacije napredovale. Neke su se naredbe pak pokazale preambicioznima i nisu se mogle izvršiti u očekivanom roku. ... No, to su bile iznimke. Uglavnom se uništavanje sela i urbanih četvrti, te uklanjanje njihovih stanovnika odvijalo prema planu. A do trenutka kad je izdana izravna zapovijed u ožujku, 30 sela već je bilo izbrisano s lica zemlje.

Nekoliko dana nakon što je Plan D pretipkan, podijelili su ga zapovjednicima dvanaestak brigada od kojih se tada sastojala Hagana. Svaki zapovjednik zaprimio je uz popis detaljan opis sela na njegovom operativnom području i njihovu skorašnju sudbinu – okupacija, uništenje, te protjerivanje. Izraelski dokumenti koje je u kasnim 1990-tim objavila izraelska vojska jasno pokazuju da je, suprotno tvrdnjama povjesničara poput Benny Morrisa, Plan Dalet zapovjednicima brigada podijeljen ne kao nejasni naputak, već kao jasno određene operativne zapovijedi koje je trebalo sprovesti u djelo.

Za razliku od općeg nacrta koji su dobili politički čelnici, instrukcije i popisi sela koji su poslani vojnim zapovjednicima nisu sadržavali nikakva ograničenja što se tiče načina na koji treba provesti uništenje i protjerivanje. Nije bilo odbredbi o tome kako bi sela mogla izbjeći svoju sudbinu, na primjer bezuvjetnom predajom kako je obećavao opći dokument. Postojala je još jedna razlika između nacrta koji je podijeljen političarima i onog kojeg su primili vojni zapovjednici: u službenoj verziji stajalo je da se provedba plana ne pokreće do trenutka prestanka britanskog mandata, dok je časnicima na terenu naređeno da ga počnu provoditi nekoliko dana nakon što je plan usvojen. Ova dihotomija tipična je za vezu koja u Izraelu postoji između vojske i političara i održala se sve do danas – vojska vrlo često krivo obavještava političare o svojim pravim namjerama, kao što je to bio slučaj s Moshe Dayanom 1956, Arielom Sharonom 1982. i Shaulom Mofazom 2000.

Ono što je zajedničko političkoj verziji Plana Dalet i uputama koje je dobila vojska je svrha plana.  ... (nastavlja se u drugom postu zbog duljine teksta)
freepalestine @ 11:20 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » pro 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Izdvojeno
Index.hr
Nema zapisa.